Ernestina

Na samom ulazu u selo, ispred vas, uz baru, uzdiže se skulptura Ernestine.

Pitate se zašto?

Okolo Ernestinova nekad su se nalazila veleposjednička imanja (pustare), a u središnjem dijelu mjesta Rainer-pustara, koja je zapravo bila temelj osnivanja novog naselja Ernestinova. 
U drugoj polovici 19. stoljeća bila je sve veća potražnja za novim obradivim površinama, a i dugovi su pritiskali posjednika baruna Adamovića koji je 1865. godine prodao tadašnje pusto zemljište Osječanima Hermanu Eisneru i Juliju Kleinu.

Novi vlasnici su tražili marljive stanovnike koje bi naselili na ta područja i pretvorila ih u plodna tla. Takve stanovnike su našli u Bačkoj. Nakon pregovora sa svakom obitelji, obećano je svakom kućedomaćinu za kuću s potkućnicom i vrtom do 1 jutra, 1 jutro pašnjaka i 1 sesija oranice (8 jutara) uz otplatu na 20 godina u godišnjim obrocima od 17 forinti, nakon čega bi zemljište prešlo u njihovo vlasništvo. Na put prema današnjem Ernestinovo, ne znajući što ih čeka, krenulo je ukupno 52 obitelji. 

U to doba, ovo područje bilo je ogromna močvara. Kako bi ju isušili, doseljenicu su iskopali kanale te posijali usjeve na polja. Nažalost, već prve godine, na njihove usjeve izlila se susjedna močvara i uništila sav trud. Kako bi preživjeli zimu,  hvatali su ribu iz susjedne močvare. Na proljeće su iznova počeli kopati kanale, sijati oranice i radovati se prvim urodimo. Te godine, zadesila ih je velika suša i uništila gotovo svaku biljku koju su posijali. Kako bi preživjeli i ovu nedaću, Herman je s kolima otišao u Osijek i nakon tri dana se vratio s troja kola puna hrane. Julio je neprestano razmišljao kako da se oduži Osječanima na velikoj i svesrdnoj pomoći. U to vrijeme vladala je kolera, pa je njegova žena Ernestina, gospodarica posjeda, unatoč njegovom protivljenju odlučila otići u Osijek i pomoći u njezi bolesnika u znak  velike zahvalnosti. 

Nakon nekoliko dana kolera se pojavila i u naselju. Teško je oboljelo maleno dijete.  Ernestina se vratila i u svoju kuću primila bolesnike i brižno ih njegovala. Bolest se proširila među svim doseljenicima, a kako bi im mogla pružiti skrb i potrebne lijekove prodala je sav svoj nakit, haljine, a naposlijetku se i zadužila u Osijeku. Unatoč tome bolest je uzimala svoj danak. I sama Ernestina je oboljela. U selu je zavladala tuga i nevjerica, no na veliku radost bolest se polako prestala širiti te je i sama Ernestina prizdravila.

Njoj u čast, za sva dobra i plemenita dijela, naselje su nazvali Ernestinovo, a naši kipari naivci izradili su ovu velebnu skulpturu u čast i na spomen za sva velika i nesebična djela koja je Ernestina učinila za svoje sumještane i svoje selo.

Upoznajmo i cijenimo svoju prošlost, svoju baštinu, a neka nas ova kao i ostale skulpture podsjećaju na nju.

Park skulptura u Ernestinovu, unikatni je park površine 11.000 m^2, oblikovan u razdoblju od 18. do 20. stoljeća te predstavlja zaštićeno kulturno dobro.  Iako informacije o autoru izvorne oblikovne osnove parka ne postoje, prema podacima iz dokumentacije Ministarstva kulture odnosno Konzervatorskog odjela u Osijeku, dvorac u Parku skulptura (kurija) i park bili su vlasništvo  nekadašnjeg vlastelinstva Reiner. Iako je povijesna osnova parka izmijenjena, ona je u svom najvećem dijelu sačuvana.

U parku se još nalaze i vrijedni objekti poput Galerije Petar Smajić i Crkve Presvetog Trojstva s pratećim jaslicama izrađenim u stvarnoj veličini u maniri naive iz slavonskog hrasta.