Legenda o Erdutskoj kuli

Prije mnogo godina gospodari dvorca željeli su se zaštititi od neprijatelja s Dunava. Ovo brdo bilo je idealno za osmatračnicu. Vidi se daleko na drugu obalu Dunava, ali i na sve strane uokolo. Tadašnji gospodar dao je izgraditi kulu koja će poslužiti i za obranu. Vojnici bi na puškarnicama mogli vidjeti neprijatelja i braniti selo, ako tko pokuša nepozvan ući. Da zaštite grobove svojih umrlih, gospoda su odlučila u podrumu kule napraviti grobnicu. Tako neće biti plijen pljačkaša kao do tada. Radovi su trebali početi kad se navuče dovoljno građe. S početkom gradnje počeli su i problemi. Koliko su graditelji sazidali danju, noću je netko razrušio. Tada su rekli gospodaru da to rade vile koje su mu poručile da u glavni stup ulaza mora ugraditi najljepšu mladu ženu, koja još doji dijete. Pročulo se to po selu. Zavladao je strah. Svi su skrivali svoje mlađe žene. No, jednog dana mužu na radilište do kule, donijela je ručak prelijepa žena. U naručju joj bilo djetešce. Još se nije ni snašla a gospodarove sluge su je uhvatile i uzidale pored ulaza u kulu. Plakalo je dijete, zapomagala je mlada žena, no uzalud. Kad je vidjela da ne pomaže ništa, preklinjala je žena da joj ostave otvor za oči i dojke, te da joj donose dijete na dojenje dok ne umre. Na kraju joj to ispuniše. Muž joj je donosio dijete, ne zna se koliko dugo. Kada se jednog dana nije pojavio s djetetom, znali su da je umrla. Muža više nitko nije vidio u selu. Govorilo se da je svoju malu djevojčicu odnio daleko od svojih zlih gospodara. Neki su pričali da je poludio od tuge, neki da djevojčica prosi po svijetu. Sjećanje na ovu legendu osvježeno je u novije vrijeme, kad su lopovi pokušali opljačkati grobnicu u podrumu kule. Provalili su i opljačkali grobove, a na ulazu srušili dio stupa o kojem govori legenda. Pričalo se da je pronađen kostur visine oko 180 centimetara i pletenica kose duga 150 centimetara.

Erdutska utvrda (Erdutska kula)

Smještena na desnoj obali rijeke Dunav, na uzvisini od stotinjak metara, nalazi se velika erdutska utvrda. Danas je jedan od najljepših vidikovaca sa prekrasnim pogledom na ravnice sa obje strane Dunava, no njezina povijest priča drukčiju priču. Erdut se prvi put u povijesnim izvorima spominje 1359. i tada je vjerojatno ribarska postaja, zatim kao posjed pred kraj 14. st., a kao utvrđeno trgovište (oppidum) sredinom 15. st. Vjerojatno su ga naselili Mađari, otud i podrijetlo imena Erdut (Erdöut, Erdwed, Erdöd – šumski put). U Starim spisima se kao vlasnike spominju titeljski prepošt i obitelj Bánffy (Banfić) od Donje Lendave. U spisima iz 1499. u kojima se spominje Nikola V. Bánffy, već se zna za snažnu erdutsku utvrdu sa visokim zidinama i velikom četvrtastom branić - kulom. Vjerojatno su je gradili talijanski vojni inženjeri i to velikoj žurbi nakon pada Carigrada (1453.). 

Kako je građena u vrijeme Turske opasnosti, najviše borbi se vodilo upravo protiv njih. Nakon bitke kod Mohača (1526.) nije ostao nitko tko bi branio utvrdu te je ona predana bez borbe iste godine. S tim ishodom se nije mirio Stjepan Berislavić, hrvatski plemić i srpski despot, te napada Erdut i Turke već nakon nekoliko mjeseci kako bi pomogao Ferdinandovim snagama pod zapovjedništvom Nikole Jurišića koje su napadale Osijek. No kako nije bio dovoljno opskrbljen, Stjepan se povukao iz utvrde. 

Idući sukob dolazi 1537. god. kada Baltazar Bánffy zauzima utvrdu no iz sličnih razloga (neuspjeli pokušaj oslobođenja Osijeka) je ubrzo napušta. Ovaj put utvrda ostaje u turskim rukama do 1687. god

Utvrda mijenja nekoliko obitelji nakon oslobođenja od Turaka te je 1787. kupuje Ivan Kapistran I. Adamović-Čepinski. Godine 1897. utvrda, tj. četvrtasta branič – kula je nestručno restaurirana i pretvorena u obiteljsku grobnicu. Iz trokatnice je pretvorena u dvokatnicu, dobila je kriva kruništa i na glavnom pročelju uresni portal sa grbovima obitelji Adamović i Cséh. Posljednji vlasnik posjeda je Irena pl. Cséh koja živi u Erdutu, no ne u utvrdi već u novoizgrađenom prizemnom dvorcu (vjerojatno građen početkom 19. st.) i u njemu živi sve do 1973.