Josip Adamček, Katarina Matanović i Milko Cepelić

Josip Adamček

Josip Adamček, hrvatski povjesničar (Vuka kraj Osijeka, 13. III. 1933 – Zagreb, 25. XII. 1995). Osnovnu školu završio je u Vuki, gimnaziju je pohađao u Slavonskoj Požegi i Osijeku, gdje je 1953. maturirao i zaposlio se u tvornici »Saponia«. Studij povijesti i filozofije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1959), gdje je doktorirao 1977. Od 1961. asistent, od 1978. izvanredni profesor, a od 1983. redoviti profesor na Odsjeku za povijest pri istom fakultetu. Proučavao agrarne odnose i društvene pokrete seljaštva na hrvatskom sjeveru od kasnoga srednjeg vijeka do 1848. godine. Temeljna su mu djela: Seljačka buna 1573. (1968), analiza poznate seljačke pobune sa stajališta gospodarskih odnosa; Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća (1980), cjelovit pregled društvenih i gospodarskih odnosa ranoga hrvatskog novovjekovlja; Bune i otpori: seljačke bune u Hrvatskoj u XVII. stoljeću (1987), analiza društvenih pokreta hrvatskog seljaštva. U suradnji s Ivanom Kampušem objavio građu Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću (1976), a sa skupinom autora priredio je zbirku izvora Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću (1987). Od 1991. redoviti član HAZU-a. Predsjednik Saveza povijesnih društava Hrvatske (1977–81); predstojnik Odjela za hrvatsku povijest Centra za povijesne znanosti (1977–86). Godine 2009. objavljena je Spomenica Josipa Adamčeka s nizom priloga suvremenih povjesničara.

Katarina Matanović Kulenović

U ožujku 1913. godine rodila se Katarina Matanović u selu Vuka kraj Osijeka, gdje je i završila osnovnu školu. Kako bi nastavila školovanje, odlazi sestri Pauli u Zagreb, gdje je pohađala gornjogradsku gimnaziju. Gimnaziju je završila 1930. godine, a zatim je polazila trgovački tečaj u dopisnoj školi u Zagrebu. 

Katarinin prvi susret sa zrakoplovstvom bio je 1935. godine kada je u Jutarnjem listu naišla na oglas o otvaranju pilotske škole na Aerodromu Borongaj. Upravo će joj taj oglas usmjeriti daljnji život i upisati ju u povijest. Postala je članicom zagrebačkog Aerokluba, a iako je cijena pilotske škole bila visoka, Katarina nije odustajala. Prve letove započela je u kolovozu 1935. godine, a letjeti je učila na vojnom zrakoplovu Brandenburg iz 1914. godine. Prvi samostalni let imala je krajem kolovoza 1936. godine, a u listopadu iste godine položila je pilotski ispit, dobila diplomu sportskoga pilota i time postala prva hrvatska pilotkinja.

No, svoju ljubav prema visinama i letu Katarina je obogatila još jednom vještinom – padobranstvom.

Dana petog lipnja 1938. godine sudjelovala je u grupnom skoku padobranom s visine od 1500 m. Tim skokom postala je prva padobranka u ovome dijelu Europe.

Također, Katarina je održala i predavanja pod nazivom Žene u avijaciji i istaknula kako je lako zaljubiti se u letenje:

“Treba samo jednom pokušati kako je to upravo božanstveno letjeti avionom ili jedrilicom visoko gore u azurnom plavetnilu atmosfere, pa da se osjeti neodoljiva želja za daljnje letenje i da se sva posvetite tom divnom i zanosnom športu! (…) Mi žene i djevojke trebamo imati pouzdanje u sebe i samo tako ćemo moći koristiti i surađivati na razvitku naše avijacije!” - Puhlovski, Boris, Katarina na krilima: uspomene prve hrvatske avijatičarke Katarine Kulenović – Matanović, Varaždinske Toplice, 2000., str 68-70.

Katarina je u zraku provela 790 sati. Dobitnica je Male srebrne kolajne za hrabrost, ujedno i prva odlikovana žena u Hrvatskoj. Pridonijela je popularizaciji i širenju zrakoplovstva, posebice žena u zrakoplovstvu. Godine 1998. odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara.

Godine 2001. ponovno je primljena u Aeroklub Zagreb. Ono po čemu ju svakako moramo pamtiti je entuzijazam i hrabrost koji su ju promakli u ženu koja je živjela ispred svog vremena.

Milko Cepelić

Milko (Mihovil, Mihovio) Cepelić, etnograf, povjesničar i književnik, rođen je u Vuki 21.9.1853., a umro u Ðakovu 26.3.1920. gdje je i sahranjen. Pučku školu započeo je u Vuki, a zatim je nastavio školovanje u Ðakovu. Gimnazijsko obrazovanje stekao je u Osijeku, a filozofiju i teologiju završio je u Ðakovu, gdje je i zaređen 1877. godine. Nakon kraćeg boravka u Osijeku, gdje je vršio dužnost kapelana, vraća se na Strossmayerov poziv u Ðakovo. U to je vrijeme utemeljio "Višu djevojačku školu"u đakovačkom samostanu, u kojoj je četiri godine bio i predavač. Od 1894. do 1910. godine je đakovački župnik i dekan. 

Strossmayer ga je 1888. odlikovao za časnim kapelanstvom Papinim, 1891. je začasnik konzistorija, 1901. apostolski protonotar, a 1910. godine đakovački kanonik. 

Radio je na podizanju hrvatske narodne svijesti u Slavoniji, napose je zaslužan što je s političarem D. Neumannom pokrenuo 1902. prve osječke dnevne novine Narodna obrana. Bio je član Ðačkoga književnog društva Javor, predsjednik zbora duhovne mladeži đakovačke (1875.–1877.), sudjelovao je u osnivanju Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku (1909.), bio povjerenik Matice hrvatske (1881.-1905.), povjerenik Društva sv. Jeronima i dr. Spominje se da je bio poznavatelj i skupljač leptira, školjki i gljiva. Surađivao je s brojnim važnim i istaknutim osobama svoga doba, npr. s fra Grgom Martićem i dr. Franjom Račkim. Opisivao je đakovačku katedralu, a s povjesničarom Matijom Pavićem napisao je knjigu o Strossmayeru (1900.–1904.), zapisao je i objavio knjigu hrvatskih junačkih pjesama iz Bosne (1903.), bavio se prošlošću  rodnog sela i zavičaja. Njegov rad o rodnoj Vuki objavljen je tek 1978. godine. Podaci navode da je u Vuki i Ðakovštini za rana zavolio narodne običaje i seljačko rukotvorstvo. Napisao je Katalog tekstilne zbirke, koji je posmrtno dao Etnografskom muzeju u Zagrebu. Značajan je za etnografiju zbog svog zanimanja za povijest rodnog sela, za slavonske običaje i narodnu nošnju te rukotvorine Baranje, Srijema i Posavine.